Kokteli.hr

Povijest koktela i alkoholnih pića

E-mail Ispis PDF

Alkoholna pića oduvijek su nas nadahnjivala i stvarala ugodne trenutke, ali su isto tako bila ograničavana u prodaji i zabranjivana kao “društveno zlo”. Pijući ih izravno ili u mješavinama, u njima su pokoljenja uživala stoljećima. Prvi nepobitni dokazi o proizvodnji alkoholnih pića na tlu Hrvatske su iz doba Ilira, davno prije rođenja Isusa Krista. Antički pisci spominju izvrsnu alkoholnu medovinu koju su u posebnom postupku fermentacijom razvodnjenog meda pripremali podanici ilirskih plemena. Dolaskom Grka u Dalmaciju početkom 4. stoljeća prije Krista, koji su tu osnivali kolonije,
dolazi do pravog razvoja vinogradarstva. Premda su Iliri od Grka rano prihvatili vještinu uzgoja vinove loze i uživali u vinu, pretpostavlja se da nisu
prestali proizvoditi i piti svoje tradicionalno piće medovinu.

Rimljani su u 3. stoljeću prije Krista, nakon sklapanja saveza s Grcima i dugih krvavih ratova s ilirskim plemenima, zagospodarili Dalmacijom i
drugim područjima. Uzgoj vinove loze u doba Rimskog Carstva bio je na zavidnoj razini, međutim, Iliri su, prema pisanju bizantskih pisaca, nastavili piti medovinu. Pod utjecajem političkih odnosa i društvenih kriza dolazi u 4. stoljeću do propadanja Rimskog carstva, a seobom naroda Hrvati naseljavaju naša područja. Oni su u nove krajeve došli sa znanjem proizvodnje alkoholne medovine. Medovina se kod starih naroda smatrala napitkom besmrtnosti koja po mnogim vjerovanjima, potocima teče na drugom svijetu.

Međutim, Hrvati su brzo prihvatili uzgoj vinove loze, a prihvaćanjem vinarstva pomalo napuštaju naviku konzumiranja medovine.
U Srednjem vijeku u Europi se pojačava rad alkemičara, u nastojanjima da se neplemenite kovine pretvore u zlato i srebro i to u vrijeme kada Arapi upadaju na europsko tlo. U Španjolskoj, premda prekidan stalnim sukobima, stvara se prvi bliski kontakt europske i arapske znanosti, preko kojeg su se latinski pisci upoznali s tehnikom destilacije. Prvi je vino destilirao španjolski liječnik Arnaldo de Villanova koji je alkemijska iskustva koristio u
svrhu liječenja. Villanova je u alkohol, dobiven destilacijom, dodavao ljekovite trave, aromatične droge i šećer i tako izrađivao ljekovite eliksire i na taj način postavio osnove proizvodnje alkoholnih pića. Iz Španjolske se znanje i vještina destiliranja šire Europom.

Točnih podataka o tome kada je u naše krajeve donesen prvi stroj za destilaciju nema, međutim zabilježeno je da je poznati alkemičar iz Ferrare, Petar Buono, bio općinski liječnik u Trogiru prije 1338. godine. On je, prema nekim mišljenjima, bio zaslužan za širenje vještine destilacije kod nas i stvorio osnovu za razvoj proizvodnje alkoholnih napitaka. Na razvoj jakih alkoholnih pića u kasnom Srednjem vijeku najviše utječu ljekarnici, jer su se u ljekarnama, uz lijekove, radili i razni alkoholni napitci, prema opisima iz fermakopeje. Veliku zaslugu za razvoj alkoholnih pripravaka imaju i redovnici koji su u samostanskim vrtovima njegovali ljekovite biljke proučavajući njihovo djelovanje i izrađujući biljne lijekove.

Neki autori tvrde da su prvi likeri proizvedeni u benediktinskom samostanu u Francuskoj oko 1510. godine a prvi recept je sastavio Dom Bernard Vinceli. Nešto kasnije i dominikanci u Zadru pripremaju aromatične likere  od poznate višnje maraske, koje je u okolici grada bilo u izobilju. Od početka 15. stoljeća veći dio Dalmacija je  pod vlašću Mletačke Republike. Podaci o proizvodnji rakija do mletačke vladavine i u njenom početku vrlo su  rijetki. Međutim, tijekom mletačke uprave Dalmacijom, pečenje rakije postaje jedan od glavnih poljoprivrednih  obrta. Rakije je bilo dovoljno i zbog toga je predstavljala značajni trgovački proizvod, koji se najviše izvozio u  Bosnu i Trst. U to vrijeme najrazvijenija je bila proizvodnja likera u Zadru. Proizvodnja likera je ovdje imala  dugu tradiciju još iz 16 stoljeća, a najpoznatiji su bili likeri rađeni na bazi višnje maraske.

Prvi je 1730. godine Josipa Calceniga u svojoj kavani na trgu u Zadru proizvodio maraskino za masovnu potrošnju. Godine 1765. doseljenik iz Istre, Francesco Drioli, počinje prvi s industrijskom destilacijom same pulpe na novom stroju, i uspijeva proizvesti maraskino izuzetne kvalitete. Mirom u Campoformiju godine 1797. hrvatski krajevi idu pod vlast Austrougarske, a već 1840. godine u Splitu radi 12 radionica koje proizvode 150 barila rakije, dok iste godine počinje proizvodnja likera s količinom od oko 10 barila godišnje. Proizvodnja alkoholnih pića u međuvremenu se razvila i u drugim mjestima, pa su tako u Dubrovniku 1830. godine radile dvije radionice za proizvodnju pića. To su uglavnom bile obrtničke obiteljske radionice, bliže obrtu nego tvornici.

Međutim 1849. godine Antonije Dalbelo u Splitu osniva prvu tvornicu i počinje industrijsku proizvodnju likera koji su se izvozili čak na druge kontinente. U Šibeniku prvu tvornicu osniva 1861. godine Roman Vlahov, a u tom vremenu u Zagrebu već radi nekoliko zanatskih destilerija, dok se 1862. godine utemeljuju industrijske tvornice likera. Jedna od prvih je bila tvornica Mihić – Sabljić koja pravi razvoj doživljava kada njen vlasnik postaje Franjo Pokorny, rodom iz Osijeka. Pokorny primjenjuje novu tehnologiju u proizvodnji voćnih destilata dobivajući tražene “želudčane eliksire”.

Osnivaju se i druge tvrornice (1867. godine “Arko”, a 1886. godine “Patrija”). Tijekom 19. stoljeća zadarska industrija likera bilježi veliki napredak. Broj proizvođača se znatno povećao, međutim najviše je proizvodio Girolamo Luxardo, čiji je maraskino ostvario svjetsku slavu. Zadarski maraskino izvozio se u gotovo sve zemlje svijeta. Za razliku od drugih proizvođača Roman Vlahov, koji je svoju tvornicu premjestio iz Šibenika   u Zadar, nije bio poznat po maraskinu, već po jednom likeru od trava. U to vrijeme u Splitu se osnivaju nove tvornice. Najpoznatija je bila ona koju je utemeljio 1879. godine istaknuti građanin, Vid Morpurgo, koji se 1905. godine udružuje s Emilom Stockom u zajedničku tvrtku “Morpurgo Stock e comp.”. Razočarani nedobivanjem dozvole za gradnju nove tvornice u Splitu, sele u Rovinj a potom i u Trst gdje i danas djeluje  kao glasovita tvrtka Stock s.p.o.

Po završetku Prvog svjetskog rata formira se Kraljevina SHS, ali Rapalskim ugovorom 12. studenog 1920. godine Zadar pripada Italiji. Zadarski maraskino se sada još više izvozi i tražen je širom svijeta, a prodavao se i na zahtjevno tržište Sjedinjenih Američkih Država. Poslije Prvog svjetskog rata uz postojeće, utemeljeno je još nekoliko novih tvornica u Splitu i Zagrebu koje su uspješno trgovale na domaćim i stranim tržištima proizvodeći uglavnom različite likere, dok je u Požegi 1921. godine osnovana tvrtka pod imenom “Stock cognac medicinal d.d.”. Poslije velikih ratnih razaranja u Drugom svjetskom ratu i političkih previranja nakon njega, u proizvodnji alkoholnih pića došlo je do bitnih promjena. Neke tvornice bile su porušene, posebno one u Zadru.

Nakon rata od strane državnih vlasti osnivaju se tvornice isključivo za proizvodnju alkoholnih pića, na  osnovu nacionaliziranih i konfisciranih, a u ratu sačuvanih tvorničkih kapaciteta. Prema službenim  podacima, 1988. godine u Hrvatskoj je proizvedeno čak 89.069,319 litara jakih alkoholnih  pića. Domovinskim ratom prekida se razvoj ove gospodarske grane. Proizvođači u Hrvatskoj gube velik dio  tržišta, što dovodi do drastičnog pada prodaje. U novoj, samostalnoj državi, stvaraju se novi odnosi u  proizvodnji  alkoholnih pića, što gaji nadu u novi razvoj ove gospodarske grane i mogući povrat zlatnog  razdoblja u proizvodnji alkoholnih pića.



Jerry Thomas

Jeremiah (Jerry) P. Thomas rođen je 1830. godine i smatra se ocem koktela. Radio je u Metropolitan hotelu u New Yorku i bio je poznat po svojoj posudi za mješanje pića od sterling srebra. Bio je barmen ali je bio poznat i po akrobacijama koje je izvodio prilikom pripreme koktela. Danas se ovaj način rada naziva  “flair bartending”. 1862. godine izdao je knjigu za barmene. To je bila prva knjiga sa receptima za barmene i prva knjiga koja sadrži recepte za piće zvano “cocktail”. Samo 10 recepata za koktele od ukupno 600 sadrži prvo izdanje knjige. U kasnijim izdanjima objavio je duplo više recepata za koktele. Dok su u prvoj knjizi recepti za koktele bili gotovo skriveni, u kasnijim izdanjima ih je pomaknuo na početak knjige. Nažalost nije poznato mnogo o njegovom životu. Jedna od njegovih kreacija je i piće Tom & Jerry kao i čuveni “Blue Blazer”. Sastojao se od mješavine visokopostotnog viskija, malo vrele vode, šećera i kriške limuna. Tu mješavinu je zapalio i presipao (u zapaljenom stanju) iz jedne metalne posude u drugu. Onaj ko bi popio ovo piće spustio bi se na zemlju kao list na jesenjem vjetru.


Harry Johnson

Harry Johnson je svojim radom napravio da kokteli postanu dio američke kulture. Harry Johnson je bartender i autor knjige   “Bartender’s Manual” koja je izdana 1872. godine. 16 godina kasnije izdaje “The new and improved illustrated bartender’s manual or How to mix drinks of the present style” koja će postati najprodavanija knjiga za barmene. Knjiga sadrži 34 recepta za koktele. Bitno je i to što je u njoj prvi put spomenuta riječ “Martini” (“The Martine”), naziv koktela koji se danas smatra “kraljem koktela”. Treba napomenuti da je već Jerry Thomas u svojoj knjizi objavio recept ovog koktela ali tada još pod imenom “Martinez”. Harry Johnson je pobjednik prvog natjecanja u pripremi koktela i mješanja pića koje je održano 1869. u New Orleans-u. U svojoj knjizi daje čak i savjete kako se odnositi prema gostu i koje su obaveze i maniri jednog barmena.


Harry Mac Elhone

Harry Mac Elhone rođen je u Škotskoj (Dundee) 1890. godine. Govorio je “Kad budem stariji bit ću barmen”. Otac mu je bio vlasnik mlina za jutu. Harry je naslijedio mlin ali je njegov san i dalje bio da postane barmen. Napustio je obitelj i počeo ostvarivati svoj san na obali francuske rivijere pokušavajući steknuti ime kao barmen. Tod Sloan, američki džokej, ponudio mu je posao kad je sa svojim ortakom Clancy otvarao lokal u Parizu. Bar se zvao “The New York Bar” a veliko otvaranje bilo je 26. studenog0 1911. godine. Već 1914. godine, kada je izbio rat Harry je napustio Pariz i otputovao u Ameriku i prijavio se u vojsku. Kada se rat završio preselio se u Englesku i zaposlio se kao barmen u baru Ciro’s. Tamo je postao jako popularan, uveo je nove koktele i napisao knjigu “ABC of Mixing Cocktails”. Harry je želio otvoriti svoj bar a 1923. se taj san i ostvario. New York Bar se prodavao a Harry je 8. veljače postao njegov vlasnik. Nije promijenio ime bara već je dodao samo svoje ime pa se bar od tada do danas zove “Harry’s New York Bar”.


Harry Craddock

Američki barmen Harry Craddock je za vrijeme 20-tih godina prošlog stoljeća radio u luksuznom londonskom American Bar-u hotela Savoy. Gosti bara bili su pretežno amerikanci koji su boravili ili živjeli u Londonu. Dok je u njihovoj domovini još na snazi bila prohibicija, oni su mogli uživati u alkoholnim pićima. Hotel Savoy je jedan od najelitnijih hotela u Londonu a bar je i dan danas poznat po tome što servira najjači Martini. Harry Craddock ne samo što je donio recepte za koktele u Europu – jako često je i sam stvarao nova pića. Navodno je napravio i koktel “White Lady”. Jednog mirnog dana u baru hotela Savoy Harry je igrao šah sa bocama likera. Dogodilo se da je boca likera Cointreau stajala pored boce gin-a. Počeo je razmišljati kako bi to mogla biti dobra kombinacija. Hemingway tvrdi da je vidio ovaj događaj svojim očima. Jednom je na pitanje gosta kako se na najbolji način pije dobar koktel odgovorio: “Brzo, dok vam se još smiješi…” Kreirao je i koktel “Princess Mary’s Pride” povodom njenog vjenčanja 1922. godine. Njegova knjiga “The Savoy Cocktail Book” izdana je 1930. godine. Kada je izašla bila je osnovna literatura za barmene, a i danas važi za možda najvrijedniju knjigu za barmene i predstavlja vrhunac svake kolekcije. Navodi da koktel nije bilo koje miješano piće, već jedan mali aperitiv čija je osnova žestoko alkoholno piće. Ukus dominantnog alkoholnog pića koje obično čini više od 50% koktela treba se jasno raspoznavati. Harry Craddock je postao prvi predsjednik udruženja engleskih barmena.


Constante Ribalagua

Poznat po tome što je izumio "flash-blending" tj. postupak u pripremi "frozen" pića. To se prije svega odnosi na Frozen Daiquiri i Frozen Margarita. Jako je vodio računa o tome da voda ne razblaži previše piće, a to je radio tako što je koristio drobljeni led ali je procijedio piće u bhhemingwayyconstante1čašu. Danas treba biti jako pažljiv kad naručujete frozen piće. Dolazi do greške jer ga pripremaju da piće bude previše vodenasto. U svakom slučaju, ovako se dobija najhladnije piće jer se na ovaj način piće ohladi na temperaturu ispod 0'C dok mućkanjem u shaker-u dostiže max. 4'C. Ribalagua je dobio titulu "Kralj koktela" odn. "El Rey de los Coteleros" a u to vrijeme bar El Floridita je nazivan "Katedrala Daiquiri-ja" odn. "La Catedral Del Daiquiri".

Koliko ljudi cita recepte »

Trenutno aktivnih Gostiju: 2